Ilija Aščić (1980.)

Ovisnik o fotografiji, filozofiji i knjigama, liberal, pisac prljavih priča, filozof bez pokrića, provokator, biciklist, sitni špekulant na burzi, obožavatelj Platona i još štošta.

2017. godine objavio je prvu zbirku priča pod nazivom „Kako sam postao zao“ u izdanju umjetničke organizacije „Artikulacije“ iz Koprivnice. Piše priče, romane i fotografira. Živi u Zagrebu.

Drugi o knjizi

 

„Ilija Aščić jedan je od onih pisaca koji piše prvenstveno o vlastitom životnom iskustvu. A kad je taj život već od djetinjstva obilježen ratom, afirmativne godine progonstvom, a mladenaštvo nezaposlenošću, onda nije čudno da je proza koja iz toga nastaje često na rubu – bilo onom fizičkog ili psihičkog zlostavljanja. Riječ je o autentičnoj prozi koja ne mari za osjećaje čitatelja i povodi se samo željom za iskrenim pri(s)povijedanjem. Ove će vas priče odvući u svijet šljakera koji se trude preživjeti i nešto steći, pritom često ne birajući sredstva.“

Marko Gregur, urednik knjige

 

„Ilija Aščić pisac je koji se ne svrstava niti pristaje uz klanove, koji dominiraju domaćom književnom scenom. U njegovim pričama to je osjetno i jako, a posebno naglašeno kroz individualnost koja emanira iz njegovih likova. Grad je igralište, on je vibrirajuće srce, najčešće sivo, s bićima koja migolje, natječu se, prekoravaju i ponekad vole. Kroz tranzicijski folklor, lišen suptilnosti, probijaju natruhe društvene zadatosti, bez da opterećuju čitatelja svjetonazorskim lamentiranjima. Svijet u kojem egzistiraju protagonisti je „mračni labirint predrasuda i suludih inicijacija“. Uzvišeni ideali iz igre su nestali davno, pregaženi „životom“ koji se događa na pokretnoj traci i melje sve pred sobom. Usprkos tome tragikomika je osjetni začin svake priče, a glupa svakodnevica odjednom postaje zanimljiva. Aščićevi likovi teže transcendenciji, ali je ne pronalaze, jer duhovno je skriveno, a materijalno je gotovo sve što postoji. Oni rade u tvornicama kao šljakeri i najčešće žale što i sami nisu na poziciji tlačitelja, svojeg nadređenog.

Hrvoje Ivančić, pisac

 

Kad bi mladi hrvatski književnik Ilija Aščić sadržaj svoje debitantske zbirke pripovijedaka »Kako sam postao zao« pokušao pretočiti u glazbu, onda bi to najvjerojatnije bio punk, možda i grunge koji svojom jednostavnošću, direktnošću, agresivnošću i silnom energijom ponajviše odgovaraju prozi koju nam kroz 23 kratke pripovijetke spomenute zbirke nudi autor trudeći se pojasniti sebi i drugima što je to formiralo Vladimira Kovalskog, mladića koji je središnji lik ove zbirke i čiji život pratimo u većini pripovijedaka ove knjige i to u rasponu od djetinjstva pa do ranih tridesetih.

Marinko Krmpotić, Novi list

 

Aščićeve priče idealne su za (samo)identifikaciju. Riječ je o svojevrsnom potencijalnom literarnom opijumu za široke narodne mase, ako te mase danas u ovo bezidejno i bezhijerarhijsko vrijeme još uopće postoje.

Denis Derk, Večernji list